Znanstvena istraživanja u 21. stoljeću – etički aspekti uporabe laboratorijskih životinja i alternativni modeli
Ivana Kmetič, Monika Roller, Marina Miletić i Teuta Murati*
Sažetak
U toksikološkim istraživanjima uz uporabu klasičnih (in vivo) istraživanja, primjenjuju se alternativni test sustavi.
Korištenje laboratorijskih životinja, embrija, humanog i animalnog tkiva, kultura stanica i fetalnog seruma u istraživanjima smatra se etički problematičnim te se ograničava zakonima, pravilnicima i praksom.
Razmatranjem načina kojima bi se neetičnost mogla izbjeći, došlo je do razvoja “3R” načela (akronim za tri pristupa koja bi se trebala provoditi pri istraživanjima na laboratorijskim životinjama), a to su: smanjenje/racionalizacija uporabe laboratorijskih životinja (engl. Reduction), načelo njihove zamjene (engl. Replacement) i poboljšanje uvjeta uzgoja, smještaja i skrbi za životinje (engl. Refinement).
Većina je alternativnih testova toksičnosti još uvijek u postupku validacije. Pojedini in vitro testovi za istraživanja embriotoksičnosti (etički posebno osjetljivo područje) koja su priznala nadležna regulatorna tijela, su EST (engl. Embryonic Stem cell Test), WEC (engl. Whole-Embryo Culture) i MM (engl. MicroMass) test.
Standardizacija protokola i uvođenje novih in vitro modela predstavlja važan segment napretka u toksikološkim istraživanjima.
Znanstvena budućnost tu vidi mogućnost razvoja i implementacije načela etičnosti u istraživanja primjenjujući sustave koji će promišljeno i bez korištenja živih organizama dijelom nadomjestiti metode u biomedicini, veterinarskoj medicini, biotehnologiji i užem smislu – toksikologiji i farmakologiji.Ključne riječi: etika, znanstvena istraživanja, testovi toksičnosti, laboratorijske životinje, 3R načelo
Uvod
Unazad nekoliko desetaka godina, korištenje laboratorijskih životinja u znanstvenim istraživanjima jedno je od najčešće problematiziranih etičkih pitanja, kako u znanstvenim krugovima tako i u javnosti. Izraz etika dolazi od grčke riječi ἠϑıϰός (moralan, ćudoredan) i koristi se za opis tri pojma: skup načela moralnog ponašanja, znanost o moralu i disciplina unutar filozofije (Hrvatska enciklopedija, 2021.). U prirodnim je znanostima nužno obratiti pozornost na etičnost istraživanja, odnosno pripaziti da postupci u obavljanju znanstvenih djelatnosti budu u skladu s etičkim načelima istraživanog razdoblja. To se najviše odnosi na istraživanja za čije je provođenje potrebno uključiti druga živa bića ili kada tijek istraživanja na njih ima utjecaj. Druga živa bića mogu biti uključena izravno kao testni subjekti.
Uključenje u procese znanstvenih istraživanja može biti i neizravno, npr. kao subjekti pokazatelji zagađenja okoliša uslijed neke ekološke katastrofe, kao i korištenje ljudi i životinja za dobivanje biološkog materijala (tkiva, stanica, seruma) za znanstvena istraživanja.
Znanstveno se istraživanje na ljudima provodi nakon dobivanja informiranog pristanka, a tijekom kliničkih istraživanja subjekti se tretiraju određenim dozama lijeka ili cjepiva. Serum, tkiva, stanice i embriji humanog podrijetla dobivaju se i od dragovoljnih darivatelja, odnosno embrija preostalih nakon in vitro oplodnje informiranim pristankom oba donora (Sills i sur., 2005., Mehta, 2014., Cheluvappa i sur., 2017.).
Pitanja etičnosti znanstvenih istraživanja na modelima laboratorijskih životinja
Povijesni nas zapisi informiraju o korištenju životinja kao pokusnih modela u vremenu kada su ih Grci poput Aristotela i Erasistratusa u 3. i 4. st. pr. Kr. koristili sa svrhom boljeg razumijevanja građe i funkcije organizma (Singh i sur., 2018., Gregurić Gračner i sur., 2019.). Drevni sanskrtski tekstovi (Sushruta Samhita) od velike su povijesne važnosti jer uključuju poglavlja koja opisuju neke instrumente i postupke koje još uvijek koristi i slijedi moderna kirurgija. Uporaba životinja u studijama toksičnosti započela je 1920-ih, kad je J. W. Trevan predložio uporabu LD50 (engl. lethal dose) testa za određivanje smrtonosne doze pojedinih kemikalija (Parasuraman, 2011.). Smrt u toksikološkim istraživanjima može biti krajnja točka eksperimenta, primjer je određivanje LD50 vrijednosti ili kad životinja može uginuti nakon ili tijekom eksperimenta kojem smrt nije krajnja točka mjerenja. Kako ne bi došlo do naknadne patnje i osjećaja boli u životinje eutanazija se nekada provodi nakon istraživanja na životinjama koja nemaju smrtni ishod. Osim toga, kada se za istraživanje koristi samo neki organ ili tkivo iz životinje, one bivaju eutanazirane nakon izdvajanja tog tkiva ili organa.
U ovim se slučajevima broj uginulih životinja može smanjiti korištenjem humanijih krajnjih točaka (engl. endpoints) istraživanja i korištenjem LD50 testova koji koriste manji broj životinja (Stokes, 2011., Doke i Dhawale, 2015.).
Do nepotrebne smrti životinja dolazi i eutanazijom životinja koje su dobivene uzgojem laboratorijskih životinja, a završile su kao višak. Smanjenjem takvog viška životinja smanjila bi se i količina ukupno korištenih životinja. Da bi se to postiglo, potrebno je usklađivanje broja uzgojenih životinja s brojem koji je potreban za istraživanja (Doke i Dhawale, 2015.).
Tijekom znanstvenih istraživanja na modelima laboratorijskih životinja može doći do njihova ozljeđivanja, pojave i razvoja bolesti uz moguće prisuće boli i, u konačnici, patnje.
Osnovni argument koji se navodi protiv korištenja laboratorijskih životinja u znanstvenim istraživanjima je činjenica da su životinje živa bića s razvijenim živčanim sustavom koja osjećaju i bol i patnju. Bol se može selektivno ukloniti farmakološki lokalnom ili sistemskom anestezijom. Bol u životinja odmah ima za efekt nagli rast otkucaja srca, a reakcije nestaju pod dubokom anestezijom, ali se ona prilikom buđenja vraća prije ostalih osjećaja. Ustanovljeno je da je refleks boli u srcu (ubrzanje pulsa 9-14 %) bolji pokazatelj prisutnosti svjesnog stanja nego bilo koja somatska motorička reakcija (Croft, 1952.). Drugi je pokazatelj samovoljno ponašanje životinje i reakcije te endokrini odgovor. Osjet boli se u životinja prenosi nocireceptorima, odnosno osjetilnim neuronima za prijenos signala boli. Teško ga je mjeriti i kategorizirati jer je osjet subjektivan pa se pokušava pratiti promatranjem promjena same životinje. U laboratorijskih životinja bol se procjenjuje praćenjem refleksa, izraza lica, urođenih obrazaca ponašanja i dr. Razvijaju se nove tehnike procjene boli životinja na modelima manjih životinja, poput zebrastih ribica i vinskih mušica, a koje bi mogle biti primjenjive i na sisavcima. Ponašanje (kretnje) životinja prate se računalno te se iz velike količine podataka dobivenih praćenjem nekoliko stotina životinja analiziraju i rekonstruiraju kretnje životinja. Takvi bi se modeli mogli primijeniti i na veće životinjem, na primjer miševa (Graham i Hampshire, 2016.). Znanja o ponašanju životinja pripadajućoj vrsti moraju se inkorporirati u procjenu iz razloga što se tako može suziti spektar okolnosti u kojima se smatra da životinja pati (Apfelbeck i Raess, 2008., Begni i sur., 2021.).
„3R“ načelo u zaštiti dobrobiti laboratorijskih životinja
Razmatranjem načina kojima bi se neetičnost mogla izbjeći te postići etički prihvatljiviji odnos prema laboratorijskim životinjama, došlo je do razvoja načela koja bi mogla biti vodilja pri pokušaju smanjenja patnje i brojnosti korištenih laboratorijskih životinja. Jedno od prvih općeprihvaćenih načela, koje se do danas široko primjenjuje, je „3R“ načelo. Razvijeno je iz Koncepta zamjene kojeg su predložili Charles Hume i William Russell 1957. godine, a predlaže zamjenu korištenja životinja metodama istraživanja koje ne koriste životinje.
Koncept zamjene proširili su 1959. godine u svojoj vrijednoj knjizi The Principles of Humane Experimental Technique W. M. S. Russell i R. L. Burch, kako bi istraživanja bila još humanija (Doke i Dhawale, 2015.). Proširenjem i implementacijom toga načela, koje je kasnije nazvano „3R“, uz zamjenu in vivo testova na životinjama alternativnim testovima gdje god za to postoji mogućnost, nastoji se postići i smanjenje broja životinja potrebnih za istraživanje te minimalizirati uznemirenost, bol i patnju životinji tijekom izvođenja istraživanja (Zurlo i sur., 1996., Murati i sur., 2013., Stephens i Mak, 2013., Kmetič i sur., 2017.).
„3R“ (Slika 1) je akronim za tri strategije koje bi se trebale provoditi po ovom načelu pri istraživanjima na laboratorijskim životinjama, a to su: smanjenje/racionalizacija uporaba broja laboratorijskih životinja (engl. Reduction) što se može postići temeljitim pregledom literature da bi se izbjeglo nepotrebno dupliciranje studija, poboljšanim eksperimentalnim dizajnom i statističkom analizom; poboljšanje uvjeta uzgoja, smještaja i skrbi za životinje uz ublažavanje potencijalne boli, patnje ili stresa (engl. Refinement) te načelo zamjene životinja alternativnim modelima (engl. Replacement) kad god je to moguće (Murati i sur., 2013., Krishna i sur., 2014., Dellambra i sur., 2019., Gregurić Gračner i sur., 2019.). Alternativni modeli uključuju razne fizikalno-kemijske tehnike; in vitro sustave, QSAR (engl. Quantitative Structure Activity Relationships) – računalno modeliranje na temelju strukturno sličnih spojeva; omics tehnologije – tehnologije koje proučavaju karakteristike staničnih molekula, poput gena, proteina ili malih metabolita; metaboličko i kinetičko modeliranje; microarray tehnologiju (Kniewald i sur., 2005., Murati i sur., 2013.). In vitro istraživanja podrazumijevaju uporabu dijelova tkiva, izoliranih organa, primarnih staničnih linija, staničnih kultura pa čak i unutarstaničnih frakcija poput mitohondrija, mikrosoma, membrana i dr. (Kmetič i sur., 2017., Singh i sur., 2018.). Budući da se danas često koriste kao predtestovi in vivo testovima, njihovom uporabom znatno se doprinjelo smanjenju troškova i vremena potrebnog za istraživanja, kao i razumijevanju molekularnih mehanizama toksičnosti. Ipak, postoje i nedostatci njihove uporabe poput nemogućnosti proučavanja metabolizma na takvim modelima kao i posljedica dugotrajne izloženosti nekoj tvari, problem ekstrapolacije doze (in vivo vs. in vitro) i dr. (Ghallab, 2013.).
Odbor za kontrolu i nadzor pokusa na životinjama (engl. The Committee for the Purpose of Control and Supervision of Experiments on Animals, CPCSEA) iz Indije akronimu „3R“ dodao je još jedan R (engl. Rehabilitation) koji se odnosi na na njegu i/ili rehabilitaciju životinja nakon istraživanja. Svi istraživači bi trebali nakon provedih istraživanja koji koriste laboratorijske životinje imati moralnu odgovornost prema njima te predvidjeti i troškove rehabilitacije i naknadne njege takvih životinja (Mandal i Parija, 2013., Singh i sur., 2018.).
Profesorica C. Newton 1970-ih godina predložila je načelo „3S“ (engl. Good Science, Good Sense and Good Sensibilities) koje upotpunjuje „3R“ načelo (Smith i Hawkins, 2016.), s namjerom da se unaprijedi znanost, ali i koordinira dobrobit životinja.
U Tabeli 1 navedeni su neki od najznačajnijih organizacija i centara, znanstvenih časopisa, web-stranica i baza podataka koji promiču „3R“ načela i / ili korištenje alternativnih pristupa u ispitivanju toksičnosti i time doprinose provedbi i pridržavanju načela etičnosti u znanstvenim istraživanjima.
Norecopa, norveška nacionalna platforma za unapređenje „3R“ načela, izdala je opsežne smjernice za planiranje studija na životinjama, tzv. PREPARE (Planning Research and Experimental Procedures on Animals: Recommendations for Excellence).
The PREPARE Guidelines Checklist (Slika 2) razvijen je kako bi znanstvenicima pomogao da budu svjesniji svih problema koji mogu utjecati na njihova istraživanja te sadrži popis koji služi kao podsjetnik na stavke koje treba razmotriti prije i tijekom istraživanja koja uključuju životinje (Smith, 2020.). Kako bi se poboljšalo izvješće o istraživanjima na životinjama, objavljene su tzv. ARRIVE (Animal Research: Reporting of In Vivo Experiments) smjernice 2010. godine (novija verzija 2019. godine).
Smjernice se sastoje od kontrolnog popisa (checklist) podataka koji trebaju biti uključeni u bilo koju publikaciju koja izvještava o istraživanjima koja uključuju uporabu životinja, kako bi se osigurao sveobuhvatan i transparentan opis te drugim znanstvenicima omogućilo da ih prouče, procijene metodološku slijedivost te reproducibilnost metoda i rezultata (Lee i sur., 2020., Percie du Sert i sur., 2020., Smith, 2020.).
United States National Academy of Sciences (NAS) je 2007. godine objavilo izvješće pod nazivom „Toxicity testing in the 21 st century: a Vision and a Strategy″ kojim se predlaže novi pristup u istraživanjima koje koriste životinje (Leist i sur., 2008., Wilcox i Goldberg, 2011., Stephens i Mak, 2013.). Tradicionalno su temelj za ispitivanje toksičnosti tvari činila ispitivanja na laboratorijskim životinjama, dok bi se prema novoj viziji kao primarni alati koristili in vitro i in silico pristupi (3D in vitro stanične kulture, matične stanice, tzv. high-throughput screening (HTS), biomarkeri, bioinformatika, farmakokinetičko modeliranje i simulacija – PBMK (engl. physiological based pharmacokinetic modeling and simulation) i dr.) (Leist i sur., 2008., Andersen i Krewski, 2009., Murati i sur., 2013.). Ipak, proučavanje metabolizma i biokinetike uporabom takvih metoda nije u potpunosti moguće. Stoga bizn anstvenici na temelju detaljnijeg znanja o slijedu događaja na staničnoj i molekularnoj razini provodili naknadna ciljna istraživanja na laboratorijskim životinjama te takvim pristupom smanjili vrijeme, cijenu i broj potrebnih životinja (Murati i sur., 2013.). Nužna je daljnja optimizacija alternativnih metoda da bi rezultati dobiveni njihovom provedbom bili što bolji prediktori in vivo učinaka, zbog čega znanstvena zajednica i industrija ulažu veliki napor, resurse i materijalna sredstva.
Korištenje ljudi i ljudskog materijala u znanstvenim istraživanjima
Da bi se broj potencijalno neetičnih istraživanja na ljudima smanjio, odnosno kako bi se takva istraživanja u potpunosti onemogućila, uvedena su načela medicinske etike, kao što je, između ostalih i Nirnberški kodeks.
Prema tom Kodeksu istraživanje na ljudima moguće je isključivo na temelju informiranog pristanka osobe i kada su oni pravilno informirani o postupku (Štojs, 2014., Ackerknecht i Haushofer, 2016.). U današnje se vrijeme u razvijenim zemljama ne provode istraživanja na ljudima koja nisu temeljena na informiranom pristanku osobe. U kliničkim je istraživanjima potrebno procijeniti učinkovitost i moguću škodljivost novih lijekova i cjepiva na ljudima. U fazi I kliničkih pokusa koriste se male, subterapijske doze lijeka kako bi se istražila farmakokinetika, bioraspoloživost i poluživot lijekova te njihova sigurnost na manjem broju (20 do 80) zdravih dragovoljaca. U fazama II, III i IV se istražuju terapijske doze lijeka na većem broju (iznad 100) zdravih ili pacijenata s određenim bolestima, da bi se istražila učinkovitost, djelotvornost i sigurnost lijekova te nadzor nakon stavljanja u uporabu (EFPIA, 2020.).
Od ljudskog biološkog materijala, u znanstvenim istraživanjima i ispitivanjima toksičnosti, koriste se stanice i tkiva ljudskog podrijetla te ljudske matične stanice (Eskes i sur., 2017.). Stanice i tkiva za potrebe in vitro istraživanja moraju se svježe izolirati iz ljudi ili životinja ukoliko se radi o primarnoj kulturi ili propagirati iz komercijalno dostupnih staničnih linija. Kod toga je potrebno paziti na fenotipske i genotipske karakteristike stanica. Ukoliko se koriste kontinuirane stanične linije, preporuča se dobivanje stanica iz provjerenih izvora, kao što su DSMZ (njem. Leibniz-Institut DSMZ – Deutsche Sammlung von Mikroorganismen und Zellkulturen) ili ATCC (engl. American Type Culture Collection) banke stanica (Hartung i sur., 2002.). Prije uspostavljanja staničnih linija iz bilo kojih stanica ljudskog podrijetla, potrebno je dobiti odobrenje nadležnog etičkog povjerenstva. Sva odobrenja i dozvole etičkih povjerenstava o uporabi ljudskih tkiva i stanica potrebno je trajno čuvati.
Zbog osiguranja sljedivosti i kontrole potrebno je voditi svu evidenciju glede nabave, opskrbe i korištenja biološkog materijala ljudskog podrijetla. Humane stanice dobavljaju se iz banaka tkiva ili bolnica te je takvo dobivanje stanica neprofitno (Bal-Price i Coecke, 2011.).
Embrionalne matične stanice su etički problematične jer ih je potrebno dobiti iz unutarnje stanične mase blastociste, prije implantacije embrija. Blastociste za dobivanje embrionalnih matičnih stanica se dobivaju od neimplantiranih embrija namijenjenih umjetnoj oplodnji, kao i embrija za ostala medicinska i genetička istraživanja. Matične se stanice mogu dobiti iz tkiva odraslih ljudi, kao i iz krvi pupčane vrpce, što se smatra etički prihvatljivijim jer ne uključuje uništavanje embrija. U oba slučaja etička opravdanost dobivanja tih stanica ne razlikuje se od one za dobivanje bilo kojeg drugog tkiva ljudskog podrijetla (Bal-Price i Coecke, 2011.).
Korištenje životinjskih i ljudskih embrija za znanstvena istraživanja
Za sve lijekove i kemikalije, ali i tvari kojima smo izloženi iz okoliša potrebno je procijeniti kemijski induciranu razvojnu i reproduktivnu toksičnost.
Metode kojima se procjenjuje takva toksičnost često zahtijevaju veliki broj laboratorijskih životinja kao što su štakori i zečevi, su dugotrajne i skupe.
In vitro metode koje koriste stanične kulture mogu zamijeniti trenutne modele. Za procjenu štetnog učinka tvari na embrij (embriotoksičnost) mogu se koristiti embrionalne matične stanice (npr. miša). Neki in vitro testovi koje su priznala nadležna regulatorna tijela su EST (engl. Embryonic Stem cell Test), WEC (engl. Whole-Embryo Culture) i MM (engl. MicroMass) test (Lilienblum i sur., 2008.). EST je in vitro test koji koristi embrionalne matične stanice miša te se koristi za procjenu embriotoksičnosti neke tvari. EST test se zasniva na činjenici da spoj koji ima potencijalni embriotoksičan učinak blokira spontani razvoj embrionalne matične stanice u srčani mišić s otkucajima, tijekom prvih 10 dana embrionalnog razvoja. Koristi se kao test probira u razvoju novih farmaceutika, za identifikaciju rizika te kao alat pri donošenju internih odluka u proizvodnji farmaceutika i biocida (Marx-Stoelting i sur., 2009.). WEC test koristi cijeli embrij štakora, tako da predstavlja složeniji sustav u odnosu na EST test. Na uzgojenim embrijima se, 48 sati nakon implantacije, proučava pojava malformacija ili kašnjenje u razvoju određenih organskih sustava.
MM test se zasniva na događajima tijekom diferencijacije stanica udova u hondrocite koje proizvode hrskavicu (Lilienblum i sur., 2008., Seiler i Spielmann, 2011.). Nedostatak ovih testova je što ovise o detekciji krajnjih točaka, čije poznavanje zahtijeva opsežno iskustvo u istraživanjima što može dovesti do pogrešnih prosudbi, a teži se i smanjenju broja korištenih embrija (Seiler i Spielmann, 2011., Doke i Dhawale, 2015.).
Da bi se mogle razviti stanične linije embrionalnih matičnih stanica, često se uništava embrij. Može se uspostaviti kulturu embrionalnih matičnih stanica bez da se uništi embrij tako da se uspostavi iz pojedinačne blastomere koja se biopsijom izdvaja iz embrija.
Ovom je tehnikom moguće izdvojiti samo jednu blastomeru (ili nekada dvije) iz embrija u stadiju od 8 stanica. Nakon izdvajanja iz embrija uzgajaju se zajedno s parentalnim embrijem u istoj epruveti 12 do 24 sata, nakon čega se embrij izdvaja i nastavlja rast u mediju sljedećih 48 sati. Većina embrija nastavlja rast do faze blastociste. Ljudske matične stanice se uzgajaju na sloju embrionalnih fibroblasta miša (MEF, engl. Mouse Embryonic Fibroblasts) i zahtijevaju prisutnost fibroblastnog faktora rasta (bFGF ili FGF-2, engl. Fibroblast Growth Factor). Medij se suplementira lamininom i fibronektinom (Chung i sur., 2006., Chung i sur., 2008.). Kada se embrionalne matične stanice kultiviraju bez antidiferencijacijskih faktora, one spontano diferenciraju i formiraju trodimenzionalne višestanične agregate koji se nazivaju embrioidna tjelešca (EB, engl. Embryoid Bodies). Kao zamjena za embrionalne matične stanice, mogu se koristiti pluripotentne stanice.
Korištenje pluripotentnih stanica je etički opravdanije od korištenja embrionalnih matičnih stanica zato što se mogu dobiti iz tkiva odrasle osobe, odnosno dragovoljnog donora. Pluripotentne stanice mogu diferencirati u različite tipove stanica te se mogu koristiti, između ostalog, i u toksikološkim istraživanjima (Thélu i sur., 2020.).
Zaključak
Alternativni testovi toksičnosti koji ne uključuju uporabu laboratorijskih životinja predstavljaju važan alat u predviđanju učinaka različitih tvari na ljudsko zdravlje. Ipak, iako je takvim testovima često omogućen uvid u specifične učinke tvari na staničnoj pa čak i molekularnoj razini, još uvijek nailazimo na njihova ograničenja i nedostatke.
Zbog toga je za procjenu toksičnosti određene tvari, važno kombinirati nekoliko in vitro i in silico test sustava koji za ishod imaju različite krajnje točke mjerenja (endpoints), kako bi takvi testovi bili dobar predtest testovima koji se provode na laboratorijskim životinjama i na taj način doveli u još većoj mjeri, uz učinkovitu provedbu i pridržavanje „3R“ i „3S“ načela, do implementacije načela etičnosti u istraživanjima.
Zahvala
Ovaj rad je izrađen u okviru projekta „Bolničke zaštitne tekstilije“ (UIP-2017-05-8780) Hrvatske zaklade za znanost i potpore Sveučilišta u Zagrebu „Selekcija biološki aktivnih tvari s protektivnim učincima na toksičnost induciranu perzistentnim organoklornim spojevima“ (000070002425).
Literatura [… prikaži]
Scientific research in the 21st century: ethical aspects for the use of laboratory animals and alternative models
Ivana KMETIČ, BSc, Associate Professor, Monika ROLLER, student, Marina MILETIĆ, MSc, Assistant, dr. sc. Teuta MURATI, BSc, Assistant Professor, Faculty of Food Technology and Biotechnology University of Zagreb, Zagreb, Croatia
Beside the application of classical (in vivo) tests in toxicological studies, the alternative test systems are widely used. The use of experimental animals, embryos, human and animal tissues, cell cultures, and foetal serum is considered ethically questionable and is limited by laws, regulations, and practices.
Considering how inhumanity could be avoided, the “3R” principle was developed.
It is an acronym for the three approaches that should be carried out according to this principle in research on experimental animals, namely: reduction/rationalization in the number of experimental animals (Reduction), models for their replacement (Replacement) and improvement of conditions for breeding, accommodation and care for animals (Refinement). Most of the alternative toxicity tests are still in the process of validation. Some of the in vitro embryotoxicity tests (ethically particularly sensitive area), recognized by regulatory authorities are EST (Embryonic Stem cell Test), WEC (Whole-Embryo Culture) and MM (MicroMass) test.
Protocol standardization and introduction of new in vitro tests represent an important section in toxicological research progress.
This is where the science sees the possibility of incorporating ethics into future research by applying systems that will clever and without the use of living organisms partly replace the methods in biomedicine, veterinary medicine, biotechnology, toxicology and pharmacology.Key words: ethics; scientific research; toxicity tests; laboratory animals; 3R principle