Anaplasma phagocytophilum – uzročnik vektorski prenosive emergentne zoonoze – pregled epidemioloških istraživanja
K. Trninić, D. Cvitković*, K. Vlahović, S. Ćurković, Ž. Udiljak, S. Kunštek i M. Pavlak
Sažetak
Anaplazmoza je vektorski prenosiva zoonoza koja ima javnozdravstveno značenje i koja se svrstava u skupinu emergentnih bolesti. Prouzročena je vrstom Anaplasma phagocytophilum, a prenosi se preko krpelja. Dokazana je u 39 zemalja svijeta kao i u Hrvatskoj te je uz babeziozu najprisutnija bolest koju prenose krpelji, a izaziva i velike ekonomske gubitke. Utvrđena zemljopisna rasprostranjenost A. phagocytophilum obuhvaća Ameriku, Europu, Afriku i Aziju. Međutim, oboljenja ljudi uglavnom se javljaju u Sjevernoj Americi, dok se u Europi i Aziji rijetko prijavljuju. Epidemiološke studije u Europi sugeriraju povećani profesionalni rizik od infekcije za radnike u šumarstvu, lovce, veterinare i poljoprivrednike koji imaju povijest uboda krpelja, a žive u endemskim područjima. Zbog toga anaplazmoza predstavlja javnozdravstveni problem. Iako je ukupna genetska raznolikost A. phagocytophilum u Europi veća nego u SAD-u, sojevi odgovorni za infekciju ljudi srodni su na oba kontinenta. Genetska varijabilnost i procjena razlike patogenosti i infektivnosti između sojeva za različite domaćine do danas nisu dovoljno istraženi. Međutim, iako je broj radova koji opisuju genetsku varijabilnost anaplazme sve veći, još uvijek je nedovoljno podataka za razumijevanje geografske distribucije i prijemljivosti domaćina na pojedine sojeve, a nedovoljno je istražena i povezanost patogenosti i infektivnosti sojeva za različite vrste domaćina. U Hrvatskoj postoji veći broj radova koji se bave istraživanjima bolesti koje se prenose vektorima i uglavnom usmjerena na istraživanja domaćih životinja, poglavito pasa, dok je populacija divljih životinja, uključujući divlje kanide, još uvijek nedovoljno istražena. Radi toga su potrebne daljnje studije da bi se utvrdila prevalencija i distribucija A. phagocytophilum kao vektorski prenosivog uzročnika u divljih kanida i njihovih ektoparazita.
Ključne riječi: anaplazmoza u ljudi i životinja, Anaplasma phagocytophilum, emergentne zoonoze, vektorski prijenos, epidemiološka istraživanja
Uvod
Zadnjih je godina zabilježena učestalija pojava zoonoza u ljudi i životinja koje se prenose vektorima.
Promjenom ekoloških čimbenika, kao što su klimatske promjene, dolazi do promjene dinamike, gustoće i geografske distribucije pojedinih vrsta vektora, što utječe na učestalost i proširenost vektorskih zoonoza u ljudi i životinja.
Među glavne čimbenike povezane s pojavom ili ponovnom pojavom (emerging ili re-emerging) vektorski prenosovih bolesti mogu se navesti: (1) klimatske promjene, uključujući globalno zatopljenje (zabilježene su kraće zime u kontinentalnim područjima Europe, koje utječu na razvoj i aktivnost krpelja), (2) aktivnosti na otvorenom, (3) globalna putovanja, (4) urbanizacija i promjene u korištenju zemljišta (krčenje šuma, usitnjavanje staništa i narušavanje prirodnog okoliša), što čini predisponirajući čimbenik za kontakt divljih s domaćim životinjama i čovjekom i omogućava prijenos vektora, poglavito krpelja s divljih životinja na domaće životinje i obrnuto (Beugnet i Marié, 2009., Otranto i sur., 2015., Andre, 2018., Gotić i sur., 2021., Lakehal i sur., 2021., Nahal i sur., 2021.). Veterinari imaju središnju ulogu i djeluju kao stražari koji upozoravaju epidemiologe i oni su prvi koji primijećuju pojavu kliničkih slučajeva (Vorou i sur., 2007., Beugnet i Marié, 2009., Otranto i sur., 2015., Andre, 2018., Madison-Antenucci i sur., 2020., Starič i sur., 2020.)
Stoga vektorski prenosive zoonoze, bilo da su uzročnici paraziti, virusi ili bakterije koji se prenose sa životinja na ljude putem komaraca, muha, mušica, krpelja, grinja, buha ili ušiju, predstavljaju značajan javnozdravstveni problem i svrstava ih se u tzv. emergentne odnosno re-emergentne zoonoze koje dobivaju sve veće značenje i predmet su istraživanja sve većeg broja znanstvenika (Vorou i sur., 2007., Madison-Antenucci i sur., 2020.). Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji u značajne emergentne vektorski prenosive zoonoze ubrajaju se: malarija, denga, limfna filarijaza, Chagasova bolest, onhocerkijaza, lišmanijaza, chikungunya, bolest virusa Zika, žuta groznica, japanski encefalitis, shistosomijaza, groznica zapadnog Nila, Crimean-Congo groznica, lajmska borelioza i krpeljni encefalitis.
Zbog rasprostranjenosti i zoonotskog potencijala, među uzročnicima emergentnih bolesti koji se prenose krpeljima su i bakterije iz obitelji Anaplasmataceae (red Rickettsiales) koja obuhvaća rodove Ehrlichia, Anaplasma, Neorickettsia i Wolbachia (Vorou i sur., 2007., Otranto i sur., 2015., Andre, 2018.). To su gram-negativne, male, najčešće pleomorfne, kokoidne do elipsoidne bakterije koje se nalaze unutar citoplazmatskih vakuola stanica domaćina (eritrociti, retikuloendotelne stanice, fagocitne stanice proistekle iz koštane srži, endotelne stanice i reproduktivne stanice insekata, helminata i artropoda), pojedinačno ili, češće, u kompaktnim inkluzijama zvanim morule (Dumler i sur., 2001., Andre, 2018.).
Za razliku od velikog broja ne-vektorski prenosivih zoonoza, čiji je nadzor u većoj mjeri reguliran propisima i koje se redovito prate i prijavljuju Svjetskoj organizaciji za zdravlje životinja (OIE) kao i Europskoj komisiji, za veliki broj vektorski prenosivih bolesti nema sustavnog nadzora, a niti podataka o njihovoj proširenosti. To se poglavito odnosi na vektorske zoonoze u divljih životinja pa je time i uloga divljih životinja u održavanju i širenju vektorskih zoonoza nedovoljno poznata. Jedna od takvih vektorski prenosivih zoonoza koja ima javnozdravstveno značenje i koja se svrstava u skupinu emergentnih bolesti je anaplazmoza, zoonoza uzrokovana vrstom Anaplasma phagocytophilum (Vorou i sur., 2007., Madison-Antenucci i sur., 2020.).
U ovom je radu ukratko prikazana pojavnost (prevalencija) Anaplasma phagocytophilum u domaćih i divljih životinja obradom literaturnih znanstvenih podataka dostupnih iz baza znanstvenih radova Web of Science.
Temeljem uvida u bazu Web of Science, od 2004. do 2021. godine dostupno je više od 2000 radova povezanih s ključnom riječju “Anaplasma phagocytophilum”.
Dodatno uzimajući u obzir ključnu riječ “incidencija”, nađeno je 110 radova, a riječ “prevalencija” čak 1068 radova.
No, kako se veliki broj radova odnosi na istraživanja samog vektora, njih čak 930, u obzir je uzet preostali broj radova i analiziran u svrhu ovoga rada.
Ukratko o značenju vrste Anaplasma phagocytophilum u ljudi i životinja
Anaplasma phagocytophilum i Anaplasma platys su bakterije koje uz još pet vrsta (A. bovis, A. centrale, A. marginale, A. ovis i A. odocoieili) čine rod Anaplasma koji pripada porodici Anaplasmataceae, redu Rickettsiales te razredu α-proteobakterija (Dumler i sur., 2001., Tate i sur., 2013., Li i sur., 2015., Madison-Antenucci i sur., 2020.). Anaplazme su malene pleomorfne, gram-negativne, bakterije koje se, ovisno o vrsti, nalaze unutar krvnih stanica.
Karakteristično za anaplazmu je velika sposobnost prihvaćanja na različite domaće i divlje životinje, uključujući i ljude. A. phagocytophilum je prvi put otkrivena u ljudi 1994. godine i smatralo se da je nova vrsta erlihije pronađena u neutrofilima, zbog čega je dobila ime Ehrlichia phagocytophilum, i smatrana je uzročnikom humane granulocitne erlihioze (HGE). Bakterije su nalikovale vrsti Ehrlichia equi koja je patogena za konje i za koju se znalo da ima tropizam za neutrofile. Godine 2001. E. phagocytophilum je službeno preimenovana u Anaplasma phagocytophilum. Bolest je nazvana humana granulocitna anaplazmoza. Anaplazmoza je uz babeziozu najprisutnija bolest koja se prenosi preko krpelja i koja izaziva velike ekonomske gubitke, ali je i važna kao javnozdravstveni problem (Madison-Antenucci i sur., 2020.).
Anaplasma phagocytophilum je uzročnik koji se prenosi krpeljima, a u ljudi, kopitara i pasa parazitira u granulocitima i izaziva bolest poznatu kao granulocitna anaplazmoza. Uobičajeni put prenošenja A. phagocytophilum je ugriz krpelja, a glavni vektor u Europi je krpelj vrste Ixodes ricinus. Epidemiološke studije u Europi ukazuju na povećani profesionalni rizik od infekcije za radnike u šumarstvu, lovce, veterinare i poljoprivrednike koji su učestalo izloženi ubodima krpelja i žive u endemskim područjima.
Filogenetskom je analizom ustanovljeno da unutar vrste A. phagocytophilum postoji genetska raznolikost koja uključuje razlike na genima groEL, ankA i msp4 te da je ta raznolikost u Europi veća nego u SAD-u, a sojevi odgovorni za infekciju ljudi srodni su na oba kontinenta.
Dokazano je da sojevi izdvojeni iz domaćih životinja: konja, pasa i mačaka te divljih životinja poput jelena (Cervus elaphus), divljih svinja (Sus scrofa), crvene lisice (Vulpes vulpes) kao i sojevi nađeni u ježeva (Erinaceus spp.) imaju zoonotski karakter. Međutim, iako sve veći broj radova opisuje genetsku varijabilnost anaplazme, još uvijek nema dovoljno podataka za razumijevanje geografske distribucije i prijemljivost domaćina na pojedine sojeve te je nedovoljno istražena i povezanost patogenosti i infektivnosti između sojeva za različite vrste domaćina (Matei i sur., 2019.).
Granulocitna anaplazmoza je dokazana u 39 zemalja svijeta, a i u Hrvatskoj.
Primarni rezervoari su glodavci, iako mogu biti i druge divlje životinje, a prenosi se krpeljima kompleksa Ixodes. Na području Europe glavni vektor je vrsta I. ricinus (Matei i sur., 2019.), a na području sjeveroistočne Europe javlja se i I. persulcatus koji je ujedno glavni vektor na području istočne Azije te I. scapularis i I. pacificus u Sjevernoj Americi (I. scapularis dominantan je u istočnom dijelu SAD-a, a I. pacificus u zapadnom dijelu SAD-a) (Andre, 2018.).
Ixodes trianguliceps može imati i bitnu ulogu u prijenosu A. phagocytophilum među glodavcima (Bown i sur., 2006.).
Bolesti prouzročene vrstama Anaplasma phagocytophilum mogu ponekad proći u blagom obliku, no mogu se javiti i akutni simptomi poput visoke tjelesne temperature, anoreksije, proljeva i povraćanja. Nakon uboda krpelja, mikroorganizmi u obliku fagosoma ulaze u stanice nositelja, razmnožavaju se dvojnom diobom te stvaraju morule.
Raspadom mrtve stanice nositelja, uzročnik se oslobađa u periferni krvotok i invadira druge krvne stanice (granulocite ili trombocite, ovisno o vrsti). Misli se da treba proći 36 do 48 sati nakon uboda krpelja da bakterija uđe u organizam nositelja. Nakon raspada krvnih stanica, kao što su neutrofili, bakterije putem periferne krvi odlaze u tkiva: u jetra, koštanu srž i slezenu. Od ugriza krpelja inkubacija traje 7 do 14 dana. Akutna faza može proći asimptomatski ili se mogu javiti blagi simptomi koji mogu trajati jedan ili više dana, kao što su: temperatura, letargija, anoreksija, bolovi u mišićima, poliartritis i otežano kretanje. Katkad se javljaju i povraćanje i proljev, kašalj, ubrzano disanje te ataksija, grčevi i mentalna tupost.
Subakutna ili kronična faza nije opisana.
Dijagnostika anaplazmoze temelji se na anamnezi, epidemiološkim podatcima, kliničkoj slici, hematocitometrijskim i hematološko-biokemijskim analizama, mikroskopskim pretragama obojenog krvnog razmaza (morule u citoplazmi neutrofilnog granulocita) te serološkim i molekularnim metodama. Diferencijalno dijagnostički treba isključiti erlihiozu, boreliozu i babeziozu. Sumnju na anaplazmozu uputno je postaviti kod životinja koje pokazuju simptome općeg akutnog stanja kao što je: visoka temperatura (ukoliko se nalaze u endemičnom području lajmske bolesti) koja su zbog prisustva istog vektora često i endemična područja za anaplazmozu.
Rano otkrivanje bolesti poboljšava prognozu bolesti i povećava važnost kontrole krpelja (Matei i sur., 2019.).
U ljudi prouzroči nespecifična febrilna stanja u slučajevima koinfekcije nekim drugim uzročnicima poput Ehrlichia chaffeensis ili u bolesnika s popratnim bolestima (komorbiditetima), kao i u imunokompromitiranih bolesnika.
Ukoliko se ne liječi bolest može biti teška (Langenwalder i sur., 2020., Madison-Antenucci i sur., 2020.).
Anaplazmoza je uz babeziozu najprisutnija bolest koju prenose krpelji i koja izaziva velike ekonomske gubitke, vrlo je rasprostranjena i predstavlja javnozdravstveni problem (Lempereur i sur., 2012.).
Geografska rasprostranjenost A. phagocytophilum obuhvaća Ameriku, Europu, Afriku i Aziju. Međutim, bolest se u ljudi uglavnom javlja u Sjevernoj Americi, a rijetko u Europi i Aziji (Langenwalder i sur., 2020.).
Anaplazmoza ljudi je ozbiljna bolest čija se prevalencija u SAD-u neprekidno povećavala, s 350 slučajeva u 2000. godini na 5.762 u 2017. godini (Nelson i sur., 2020.) i 4.008 slučajeva u 2018.
godini (Langenwalder i sur., 2020.). U sojevima Sjeverne Amerike odsutnost gena drhm predložena je kao marker za patogenost u ljudi, dok informacije o prisutnosti ili odsutnosti gena drhm za sojeve A. phagocytophilum koji cirkuliraju Europom nisu dostupne. Langenwalder i sur. (2020.) testirali su 511 europskih i 21 sjevernoamerički soj na prisutnost drhm-a i usporedili su rezultate s druge dvije metode tipiziranja: multilokusno sekvenciranje (MLST) i tipiziranje na osnovi ankA. Rezultati sugeriraju da su sojevi iz Sjeverne Amerike i Europe bili dio klastera MLST 1. Sjevernoamerički sojevi pripadali su ankA genskim klasterima 11 i 12, dok su europski sojevi pronađeni u grozdu ankA gena 1. Drhm-pozitivno je bilo 99 % (478/484) europskih i 19 % (4/21) sjevernoameričkih uzoraka različitih domaćina. Sojevi europskog podrijetla iz slučajeva humane granulocitne anaplazmoze bili su 100 % (35/35) drhm-pozitivni, a sojevi sjevernoameričkog podrijetla 100 % (14/14) drhm-negativni. Iz ovoga proizlazi da odsutnost gena drhm u A. phagocytophilum ipak nije povezana s patogenošću za ljude, jer je svih 35 europskih sojeva ljudskog podrijetla bilo drhm-pozitivno. Epidemiološke razlike između Sjeverne Amerike i Europe u vezi s učestalošću infekcije s A. phagocytophilum nisu objašnjene divergencijom sojeva temeljenom na MLST i tipiziranju na osnovi ankA gena (Langenwalder i sur., 2020.)
Iako je ukupna genetska raznolikost A. phagocytophilum u Europi veća nego u SAD-u, sojevi odgovorni za infekciju ljudi srodni su na oba kontinenta. Ipak, genetska varijabilnost i procjena razlike patogenosti i infektivnosti između sojeva do danas nisu dovoljno istraženi (Matei i sur., 2020.).
Divlji i domaći mesožderi se smatraju primarnim izvorom zoonotskih uzročnika koji se prenose krpeljima u ljudi. Preklapanje ekoloških niša različitih vrsta daje parazitima mogućnost da šire svoju geografsku rasprostranjenost, brojnost i raspon domaćina. Kao posljedica toga, pojavilo se ili se ponovno pojavilo nekoliko novootkrivenih uzročnika koje prenose artropodi koji potječu s divljih životinja (u slučajevima kada se iznenadni vrhunac bolesti dogodi nakon tihog razdoblja) (Otranto i sur., 2015., Andre, 2018.).
Proširenost infekcije s A. phagocytophilum u divljih životinja
Crvena lisica (Vulpes vulpes L.) je prepoznata kao potencijalni rezervoar i prijenosnik navedenih zoonoza za domaće životinje, poglavito pse, a i ljude.
Bakterije Anaplasma platys i Ehrlichia canis te protozoa Leishmania infantum su prvi puta dokazane u populaciji crvene lisice u Portugalu. Umjerena nam prevalencija A. platys potvrđuje činjenicu da crvena lisica ima određenu ulogu u epidemiologiji infekcija kao rezervoar bakterija za domaće pse (Cardoso i sur., 2015.). Dumitrache i sur. (2015.) ukazuju na važnost crvene lisice kao prijenosnika i rezervoara vrsta Anaplasma phagocytophilum i Borellia burgdorferi te ističu njezinu važnost u području javnog zdravstva. Prvi je puta utvrđivanje prisutnosti Anaplasma phagocytophilum u crvene lisice i rakunskog psa provedeno u pokrajini Brandenburg u Njemačkoj.
Provedeno je PCR testiranje i prisutnost je potvrđena na 10 od 122 uzorka pluća (8,2 %) crvene lisice i na 3 od 13 (23 %) rakunskog psa (Hartwig i sur., 2014.). Koinfekciju sive vjeverice i drugih glodavaca s B. burgdorferi i A. phagocytophilum istraživali su Nieto i sur. (2010.) i dobili pozitivne PCR i serološke nalaze u 16 jedinki na B. burgdorferi te 11 jedinki na A. phagocytophilum.
Hodzic i sur. (2015.) uočili su da i crvena lisica predstavlja potencijalnu opasnost za ljude i domaće pse u Bosni i Hercegovini prenoseći neke zoonotske uzročnike poput Babesia spp., Hepatozoon canis, Anaplasma spp., Bartonella spp., Ehrlichia canis, Rickettsia spp.
Hornok i sur. (2013.) su proveli istraživanje utvrđivanja prisutnosti bakterija Ehrlichia canis i Rickettsia massiliae u krpeljima porodice Ixodes na divljim kanidima južne Mađarske gdje je utvrđeno da je crvena lisica najprisutnija u prijenosu pseće erlihioze.
Tolnai i sur. (2015.) istraživali su rasprostranjenost A. phagocytophilum u Mađarskoj na populaciji lisica te utvrdili prevalenciju od 12,5 %, a Sreter i sur. (2004.) su prvi puta utvrdili A. phagocytophilum te da je to najvažniji patogen kojeg prenose krpelji u Mađarskoj i istočnoj Europi s domaćih i divljih životinja na ljude.
Maia i sur. (2015.) su istraživali bakterije i protozoe kao uzročnike vektorski prenosivih bolesti u krvi pasa, domaćih i lutalica, u Portugalu te utvrdili prisutnost Anaplasma spp. i Ehrlichia spp. u 1,9 % pretraženih uzoraka. Almeida i sur. (2013.) utvrdili su prisutnost Ehrlichiae spp. u 10,3 % pretraženih uzoraka lisica u Brazilu. U Italiji je u lisica utvrđena prisutnost E. canis u 16,6 % slučajeva (Ebani i sur., 2014.). Kalinova i sur. (2009.) opisali su erlihiozu i anaplazmozu kao zoonoze u ljudi utvrđene pomoću serološke dijagnostike – dokaz protutijela, imunofluoroscencija (IFA), PCR te mikroskopski preparati bojani po Giemsi.
Loftis i sur. (2006.) su u Egiptu dokazali Anaplasma spp. i Ehrlichia spp. u krpelja roda Ixodes skinutih s domaćih i divljih životinja, dok su Fishman i sur. (2004.) utvrdili protutijela za E. canis IFA metodom kod 36,0 % uzoraka te ELISA metodom u 24,0 % uzoraka lisica. Groen i sur. (2002.) dokazali su serološkim metodama i PCR-om ehrlihiozu ljudi, dobivenu od divljih životinja, iz krvnog seruma febrilnih pacijentata od 1992. do 1999. godine u Nizozemskoj. Alexander i sur. (1994.) su serološkim metodama dokazali E. canis kod 2,0 % šakala (čagljeva).
Jahvari i sur. (2014.) su u Nizozemskoj proveli istraživanje cirkulacije A. phagocytophilum u Europskom ekosistemu na 6.000 krpelja iz roda Ixodes, skinutih s divljih i domaćih životinja, gdje su PCR metodom utvrdili DNK uzročnika na svim uzorcima. Serološkim metodama je dokazana erlihioza u Švicarskoj kod 2,80 % pretraženih uzoraka seruma lisica (Pusteria i sur., 1999.).
Vichova i sur. (2014.) su istraživali krpelje zaražene s A. phagocytophilum i njihove rezervoare u Slovačkoj, a utvrđena je prisutnost u 8,16 % ovaca te 10,75 % glodavaca. U Italiji je provedeno istraživanje prisutnosti Anaplasma spp. i Ehrlichia canis na 110 buha skinutih s 13 lisica i utvrđena je prevalencija Anaplasma spp. od 25,0 % te Ehrlichia canis od 31,0 % (Torina i sur., 2013.).
Karbowiak i sur. (2009.) su u Poljskoj na 111 lisica utvrdili 2,7 % zaraženih s A. phagocytophilum. Gabriel i sur. (2009.) su u sjeverozapadnoj Kaliforniji proveli istraživanje infekcije sive lisice s A. phagocytophilum te na uzorku od 70 lisica utvrdili da 36 lisica (51,0 %) ima protutijela za A. phagocytophilum, a 6 lisica (9,0 %) je PCR metodom utvrđeno pozitivno. Isto tako su Hulinska i sur. (2004.) utvrđivali A. phagocytophilum u životinja pomoću PCR metode na 419 istraživanih životinja.
U 37 životinja, odnosno u 15,0 % domaćih te 6,0 % divljih životinja, dokazana je nukleinska kiselina anaplazme. Duscher i sur. (2014.) su u Austriji te Mascarelli i sur. (2015.) u Kanadi pokušali pretragom krvi PCR metodom dokazati Anaplasma spp. i Ehrlichia spp. kao vektorski prenosive uzročnike bolesti u lisica. Cabello i sur. (2013.) su uz Anaplasma spp. i Ehrlichia spp. pokušali dokazati i filarije, no bez većih uspjeha, jer je u Kanadi potvrđena infekcija tek u dvije od 28 pretraženih lisica.
Rezultati molekularnih analiza koje su provedene u Rumunjskoj (Dumitrache i sur., 2015.) na ukupno 353 uzorka tkiva lisica pokazala su da ih je samo devet bilo pozitivno na uzročnike iz porodice Anaplasmataceae. Primjenom specifičnih početnica za umnažanje A. phagocytophilum i A. platys devet uzoraka (2,5 %) bilo je pozitivno na A. phagocytophilum. Svi su uzorci bili negativni na A. platys. Iako su u zemljama na području Europe istraživanja pojavnosti i prevalencije za obje vrste uzročnika u lisica vrlo rijetka, u nekim zemljama postoje podatci o njihovoj prevalenciji. U studijama koje su provedene u Austriji (Duscher i sur., 2014.) te Bosni i Hercegovini (Hodzic i sur., 2015.) primjenom molekularnih metoda nije utvrđena niti jedna pozitivna lisica.
U istraživanju koje su proveli Hartwig i sur. (2014.) po prvi puta je utvrđena prisutnost uzročnika A. phagocytophilum u plućnom tkivu lisica i rakunskih pasa.
Osim u tkivu pluća moguće je uzročnika utvrditi i u drugim tkivima i organima ovisno o procesima autolize koji u većoj ili manjoj mjeri utječu na degradaciju DNK uzročnika. Isti autori utvrdili su prisutnost A. phagocytophilum u 10 od ukupno 122 istraživanih lisica koristeći real-time PCR.
Duscher i sur. (2015.) istražuju divlje životinje kao rezervoar za zoonoze.
Između ostalog zaključili su da i jelen može biti rezervoar A. phagocytophilum, ali s nejasnim potencijalom za infekciju ljudi. Glavna uloga jelena je u činjenici da su oni prirodni rezervoar za krpelje, uglavnom adulte, preko kojih se odvija razvojni ciklus vektora istraživanih infekcija i njihove distribucije. Opisana je tek mogućnost infekcije čovjeka jelenjim filaroidom Onchocerca jakutensis, a izuzetak bi mogla biti divlja svinja koja ima interakciju s lisicom, putem koje se može uplesti u lanac ljudske prehrane, najčešće sa zoonozom vezanom uz Trichinella britovi i Alaria alata. Hodzic i sur. (2020.) istražuju divlje mesojede kao važne domaćine krpelja I. ricinus kao i pretpostavljeni rezervoar za neke prenosive bolesti putem krpelja, s medicinskog i veterinarskog stajališta.
Istraživanje je provedeno na sivom vuku, za kojeg se ne zna koliko je njegovo učešće u prijenosu bolesti putem krpelja.
Istraživanje je provedeno molekularnom metodom (PCR) na 276 uzoraka slezene sivih vukova prikupljenih u 11 saveznih država Njemačke. Kod 127 uzoraka ili 46,0 % je utvrđena prisutnost Hepatozoon canis, a dva uzorka ili 0,7 % su bila pozitivna na A. phagocytophilum te oba inficirana s H. canis. Ovom je studijom prvi put obznanjeno o potencijalu populacije sivog vuka kao prijenosnika bolesti putem krpelja te boljem razumijevanju epidemiologije takvih zoonoza.
Aguilar-Tipacamu i sur. (2020.) istražuju prisutnost zoonotskih uzročnika: Anaplasma phagocytophilum, Borrelia burgdorferi, Ehrlichia canis i Rickettsia rickettsii, kao i prisutnost virusne RNK iz obitelji Bunyaviridae, Togaviridae i Flaviviridae u divljim glodavcima u središnjem Meksiku.
Rezultati PCR-a bili su sljedeći: od 92 uhvaćena glodavca, 34 uzorka bila su pozitivna na A. phagocytophilum, a 59 na E. canis. U organima iz kojih su uzeti uzorci nije bio utvrđen genetski materijal iz obitelji virusa Bunyaviridae, Flaviviridae i Togaviridae, što upućuje na zaključak da dobiveni uzorci nisu sadržavali RNK specifičnu za ove obitelji. Ovo je prva studija imuno-molekularnog istraživanja vektora prenosivih bolesti u središnjem Meksiku koja pokazuje prisutnost A. phagocytophilum i E. canis u divljih glodavaca koji žive na područjima ispaše stoke.
Szekeres i sur. (2019.) istraživali su male i srednje sisavce, pregažene u prometu, kako bi dobili uvid u uzročnike krpeljima prenosivih zaraza u gradskim staništima. Testirane su lešine sisavaca pregaženih na cestama u urbanim područjima kao korisni izvori uzoraka tkiva i parazita, kako bi se istražio utjecaj ovih vrsta na epidemiologiju vektorskih bolesti. Prikupljena su tkiva od 23 ježa i 12 drugih sisavaca. Među prikupljenim uzorcima utvrđeno je 17 uzoraka (74 %) zaraženih s A. phagocytophilum, 6 uzoraka (26 %) s B. burgdorferi, 12 uzoraka (52 %) s R. helvetica i 15 uzoraka (65 %) s Rickettsia spp. Istraživanje je pokazalo da su urbane vrste sisavaca pregaženih na cesti izložene višestrukim patogenima koje prenose krpelji, ali daljnje studije moraju razjasniti imaju li oni ulogu u njihovom održavanju i širenju. U tabeli 1. prikazana su epidemiološka istraživanja seroprevalencije A. phagocytophilum u divljih životinja u pojedinim zemljama iz dostupne literature.
Anaplazmoza u domaćih životinja
Acosta-Jamett i sur. (2020.) istražuju prevalenciju i faktore rizika za protutijela A. phagocytophilum u Čileu. Utvrdili su da krpelji koji prenose zarazne bolesti s domaćih pasa na ljude postaju sve veći problem u svjetskoj veterinarskoj i humanoj medicini. U istraživanje je uključeno 1.105 osoba i 905 pasa. Ukupna je seroprevalencija u ljudi bila 9,4 % (5,6 % središnji Čile, 13,7 % krajnji sjever), a u pasa 44,0 % (61,1 % središnji Čile, 37,2 % sjeverni dio). Ova studija sugerira široku izloženost i pasa i vlasnika pasa prema Anaplasma spp. ili srodnim uzročnicima u Čileu. Zoonotski patogeni A. phagocytophilum i B. venatorum najčešće su otkriveni u krpelja prikupljenih od pasa u privatnom vlasništvu koji bi se mogli koristiti kao markeri prisutnosti i distribucije patogena (Zanet i sur., 2020.).
Langenwalder i sur. (2020.) istražuju pojavu koinfekcije, reinfekcije i superinfekcije sojevima Anaplasma phagocytophilum u stadu goveda na temelju tipa ankA gena i tipizacije multilokusa i utvrđuju da je interakcija kralježnjaka kao domaćina i patogenog krpelja vjerojatno mnogo složenija nego što se ranije mislilo uzimajući u obzir čestu pojavu ko-infekcije, ponovne infekcije i superinfekcije. Ova se složena situacija ne može jednostavno simulirati u eksperimentalnoj infekciji što naglašava vrijednost terenskih studija.
Jiang i sur. (2020.) proveli su studiju koja je imala za cilj procijeniti učestalost zaraze vrstama Anaplasma spp. među domaćim životinjama i divljim glodavcima u sjevernoj pokrajini Xinjiang Uygur u Kini. Za potrebe studije korišten je DNK iz krvi ovaca od A. ovis te utvrđen pomoću PCR metode.
Utvrđena je prisutnost DNK u 21 uzorku od 137 ovaca ili 15,3 %, 18 uzoraka od 79 ovaca iz drugog područja ili 22,8 % te 13 uzoraka od 71 ovce iz trećeg područja ili 18,3 %. U daljnjem istraživačkom radu korišten je uzorak slezene te je prisutnost DNK utvrđena u 37 uzoraka od 356 ovaca ili 10,4 % te u 21 uzorku od 134 ovce ili 15,7 % iz drugog područja. Ova istraga je otkrila visoku stopu zaraze A. phagocytophilum i A. ovis, što pomaže u poduzimanju efikasnijih mjera za sprječavanje i kontrolu infekcije životinja vrstama Anaplasma spp. u istraživanoj pokrajini Kine.
Scaramozzino i sur. (2005.) prvi put izvješćuju o prisutnosti D. repens u pasa u regiji Lazio kod 2,85 % uzoraka krvi domaćih pasa i pasa iz uzgajivačnica.
Ridyard (2005.) je istraživao srčane i plućne parazite u pasa i mačaka te je utvrdio da D. immitis još nije endemična vrsta parazita u UK, jer ovisi o urbanizaciji lisice kao prenositelja. Kako anaplazmoza u pasa može često ostati neprepoznatljiva, ona predstavlja značajan javno zdravstveni problem. Osim toga, u endemskim područjima protutijela se ne moraju javiti u svih inficiranih pasa te se serološkom pretragom ne moraju naći uvijek svi inficirani psi (Granick i sur., 2009.). U Europi, seroprevalencija pasa inficiranih s A. phagocytophilum je različita i kreće se od 2,7 % u Francuskoj (Pantchev i sur., 2009.), 4,68 % u Italiji (Ebani i sur., 2014.), 5,2 % u Finskoj (Vera i sur., 2014.), 5,5 % u Rumunjskoj (Mircean i sur., 2012.), 7,9 % u Mađarskoj (Farkas i sur., 2014.) te 15,5 % u Srbiji (Potkonjak i sur., 2015.) pa čak do 46 % u Bugarskoj (Pantchev i sur., 2015.) i 56,5 % u Austriji (Kirtz i sur., 2007.). U Njemačkoj inficiranost s A. phagocytophilum utvrđena je u populaciji zdravih pasa u rasponu od 19,4 % (Barth i sur., 2012.) pa sve do 42 % (Kohn i sur., 2011.).
Stillman i sur. (2020.) proveli su studiju validacije komercijalno dostupnog kliničkog ELISA testiranja vezano uz otkrivanje protutijela protiv Anaplasma phagocytophilum, Anaplasma platys, Borrelia burgdorferi, Ehrlichia canis i Ehrlichia ewingii i antigen Dirofilaria immitis kod pasa. Osjetljivost i specifičnost kliničkog ELISA testiranja bila je > 89 % za otkrivanje protutijela na A. phagocytophilum (93,2 %, odnosno 99,2 %), A. platys (89,2 %, odnosno 99,2 %), B. burgdorferi (96,7 %, odnosno 98,8 %), E. canis (97,8 %, odnosno 92,3 %) i E. ewingii (96,5 %, odnosno 93,9 %).
Osjetljivost testa za otkrivanje D. immitis bila je 98,9 %, sa specifičnošću od 99,3 %.
Klinički ELISA test je potvrdio izloženost više nego jednom vektorskom patogenu u 354 od 1.195 uzoraka. Potvrđena je unakrsna reaktivnost antigena E. canis s protutijelima anti-E. chaffeensis. Rezultati terenskih evaluacija potvrdili su da se ELISA test u klinici može pouzdano koristiti u tipičnim kliničkim uvjetima za identifikaciju pasa izloženih patogenima koji su od interesa.
Seo i sur. (2019.) istraživali su mogućnost evoluiranja Anaplasma phagocytophilum u geografskim i biotskim nišama kralježnjaka i krpelja.
U tu svrhu istraživali su 23 vojna konja na temelju kliničke slike, anamneze, fizikalnog pregleda, hematologije, kemije krvi i pretrage fecesa. Provedena je diferencijalna dijagnoza pomoću molekularnih analiza za uzročnike različitih febrilnih bolesti. Otkrili su da je jedan konj zaražen s Anaplasma bovis te potvrdili ovo istraživanje kao prvo kliničko izvješće o infekciji s A. bovis u konja.
Janzen i sur. (2019.) su retrospektivno proveli istraživanja i analizirali 1030 rezultata dijagnostičkih testova granulocitne anaplazmoze konja (EGA), dobivenih iz Nacionalnog veterinarskog instituta (SVA, Švedska).
Rezultati su pokazali znatno povećanje udjela pozitivnih slučajeva EGA-e od 2002. do 2015. i znatne razlike u sezonskoj raspodjeli slučajeva EGA-e u godini. Povezanost s konfiguracijom krajolika pokazuje pozitivan odnos A. phagocytophilum i crnogorične šume, vodenih tijela i heterogenosti krajolika.
Razvijena metoda povezivanja biljnog pokrova s rizikom od bolesti može se primijeniti i na druge vektorske bolesti i na druga područja istraživanja. U tabeli 2. prikazana su epidemiološka istraživanja seroprevalencije A. phagocytophilum u domaćih životinja u pojedinim zemljama iz dostupne literature.
Anaplazmoza u ljudi
Dykstra i sur. (2020.) su u državi Washington istraživali bolesti prenosive krpeljima na ljude u periodu od 2011. do 2016. godine. Istraživanje je provedeno na uzorku 202 slučaja oboljelih ljudi u saveznoj državi Washington. Utvrđeno je 1,9 % oboljelih od A. phagocytophilum i 34,0 % Lajmskom boreliozom u ljudi.
Istovremeno je prikupljeno 977 uzoraka krpelja temeljem kojih je utvrđena prevalencija B. burgdorferi sensu stricto od 4,0 %, B. burgdorferi sensu lato od 3,8 %, B. miyamotoi od 4,4 % krpelja te je utvrđeno i da su neke od bolesti prenosivih krpeljima u državi Washington endemične.
Socolovschi i sur. (2009.) su utvrdili da se posljednjih godina prevalencija bakterijskih bolesti koje se prenose krpeljima znatno povećala u europskim zemljama. Pojava i ponovna pojava ovih bolesti pripisuje se promjenama u okolišu i ljudskom ponašanju. Potrebno je u obzir uzeti bakterije pronađene u člankonošcima koji mogu ugristi ljude, kao potencijalne patogene za ljude. Autori daju pregled kliničkih i epidemioloških podataka o bakterijskim bolestima koje se prenose krpeljima u europskim zemljama, usredotočeni na epidemiološke i kliničke aspekte rikecioza koje se prenose krpeljima te daju pregled i ostalih bolesti koje se prenose krpeljima, vezano uz pojavnost i ponovnu pojavnost ovih bolesti.
Kodama i sur. (2005.) istražuju klinička obilježja B-staničnog limfoma, klasifikaciju i prognozu u ljudi. U molekularnoj analizi koriste, između ostalog i DNK ljudskog herpes virusa i B. burgdorferi, temeljem kojih klasificiraju bolesne osobe prema kliničko patološkim obilježjima i prognozama ishoda bolesti u nekoliko grupa.
Madison-Antenucci i sur. (2020.) utvrdili su da je klinička slika infekcije u ljudi s A. phagocytophilum i E. chaffeensis vrlo slična, a bolest je utvrđena nakon jedan do dva tjedna nakon izlaganja u 75 % ljudi koji su prijavili ugriz krpelja.
Zabilježeno je samo 10 slučajeva prijenosa A. phagocytophilum transfuzijom, uključujući i jedan smrtni slučaj.
Zabilježen je i jedan slučaj prijenosa transplantacijom organa.
Utvrđeno je da je postotak smrtnosti relativno nizak i za A. phagocytophilum iznosi 0,3 %, dok je za E. chaffeensis nešto viši od 3 %. Klinički simptomi i laboratorijski rezultati za E. evingii su veoma slični rezultatima dobivenim za E. chaffeensis.
Tijekom prvih 1 do 2 tjedna zaraze, PCR u stvarnom vremenu je najspecifičnija, najosjetljivija i najrasprostranjenija metoda za otkrivanje i identifikaciju E. chaffeensis, A. phagocytophilum i E. ewingii.
Nakon prvih 1 do 2 tjedna infekcija brzo opada, a vjerojatnost otkrivanja smanjuje se, ograničavajući vrijednost PCR-a. Osjetljivost PCR-a za otkrivanje E. chaffeensis iznosi 60 do 80 %, a osjetljivost za otkrivanje A. phagocytophilum 67 do 90 %, ovisno o broju dana od zaraze. Matei i sur. (2019.) tvrde da pozitivan rezultat PCR-a može biti koristan, ali negativan rezultat ne isključuje dijagnozu, a liječenje se ne smije uskratiti zbog negativnog rezultata PCR-a. U tabeli 3. prikazana su epidemiološka istraživanja seroprevalencije A. phagocytophilum u ljudi u pojedinim zemljama iz dostupne literature.
Istraživanja A. phagocytophilum u Hrvatskoj
Istraživanja seroprevalencije vektorski prenosivih bolesti u Hrvatskoj provodila su se (uglavnom) u domaćih životinja i to ponajprije u pasa. Jurković i sur. (2019.) proveli su istraživanje SNAP®4Dx®Plus testom u pasa te su ustanovili najveću ukupnu seroprevalenciju od 6,1 %.
Seroprevalencija je prema uzročnicima bila: Anaplasma spp. 4,5 %, D. immitis 0,6 %, E. canis 0,6 % i B. burgdorferi 0,4 %.
Mraović i sur. (2019.) istim postupkom utvrdili su da je na području Istre D. immitis prisutna u 11,94 % pasa, a Anaplasma spp. u 3,73 % pasa te su uočili neke rizične čimbenike povezane s držanjem pasa. Mrljak i sur. (2017.) su pretragom 435 pasa s 13 različitih lokacija u Hrvatskoj dokazali seroprevalenciju A. phagocytophilum u 6,21 %, a D. immitis u 0,46 % pregledanih pasa. Huber i sur. (2017.) su PCR postupkom ustanovili A. phagocytophilum u populaciji zdravih pasa iz različitih područja Hrvatske u 0,3 % slučajeva.
Beck i sur. (2010.) istraživali su uzročnike u krpeljima Ixodes ricinus i Dermacentor reticulatus te su dokazali prisutnost B. burgdorferi u 85,7 % I. ricinus i Anaplasma phagocytophilum u 21,4 % pretraženih krpelja.
Zaključak
Anaplazmoza je dokazana u 39 zemalja svijeta kao i u Hrvatskoj te je uz babeziozu najprisutnija bolest koju prenose krpelji i koja izaziva velike ekonomske gubitke. Utvrđena zemljopisna rasprostranjenost A. phagocytophilum obuhvaća Ameriku, Europu, Afriku i Aziju. Međutim, oboljenja ljudi se javljaju uglavnom u Sjevernoj Americi, dok se u Europi i Aziji oboljenja rijetko prijavljuju.
Epidemiološke studije u Europi sugeriraju povećani profesionalni rizik od infekcije za radnike u šumarstvu, lovce, veterinare i poljoprivrednike koji imaju povijest uboda krpelja i žive u endemskim područjima.
Radi toga anaplazmoza predstavlja javnozdravstveni problem.
Iako je ukupna genetska raznolikost A. phagocytophilum u Europi veća nego u SAD-u, sojevi odgovorni za infekciju ljudi srodni su na oba kontinenta.
Genetska varijabilnost i procjena razlike patogenosti i infektivnosti između sojeva za različite domaćine do danas nisu dovoljno istraženi. Međutim, iako je broj radova koji opisuju genetsku varijabilnost anaplazme sve veći, još uvijek nema dovoljno podataka za razumijevanje geografske distribucije i prijemljivosti domaćina na pojedine sojeve te nije dovoljno istražena povezanost patogenosti i infektivnosti sojeva za različite vrste domaćina.
U Hrvatskoj postoji veći broj radova koji se bave istraživanjima bolesti koje se prenose vektorima i ona su uglavnom usmjerena na istraživanja domaćih životinja, poglavito pasa, dok je populacija divljih životinja, uključujući divlje kanide još uvijek nedovoljno istražena.
Zbog toga potrebne su daljnje studije da bi se utvrdila prevalencija i distribucija A. phagocytophilum kao vektorski prenosivog uzročnika u divljih kanida i njihovih ektoparazita.
Literatura [… prikaži]
Anaplasma phagocytophilum, the causative agent of vector-borne emergent zoonoses: a review of epidemiological studies
Krešimir TRNINIĆ, DVM, Paying Agency for Agriculture, Fisheries and Rural Development, Zagreb, Croatia; Marina PAVLAK, DVM, PhD, Full Professor, Ksenija VLAHOVIĆ, DVM, PhD, Full Professor, Denis CVITKOVIĆ, DVM, MBA, PhD, Assistant Professor, Snježana ĆURKOVIĆ, DVM, PhD, Sandra KUNŠTEK, MSc, Mag. Biotehnol., Faculty of Veterinary Medicine University of Zagreb, Croatia; Žarko UDILJAK, DMD, Polyclinic „Sveta Apolonia“, Zagreb, Croatia
Anaplasmosis is a vector-transmitted zoonosis of public health significance that is classified in the group of emerging diseases. It is caused by the tick-borne species Anaplasma phagocytophilum. It has been proven in 39 countries around the world, including Croatia, and alongside babesiosis is the most important tick-borne disease, causing great economic losses. The established geographical distribution of A. phagocytophilum includes America, Europe, Africa and Asia. However, human diseases occur mainly in North America, while they are rarely reported in Europe and Asia. Epidemiological studies in Europe suggest an increased occupational risk of infection for forestry workers, hunters, veterinarians and farmers living in endemic areas and who have a history of tick bites. Therefore, anaplasmosis is a public health problem. Although the overall genetic diversity of A. phagocytophilum in Europe is higher than in the United States, the strains responsible for human infection are related on both continents. Genetic variability and assessment of differences in pathogenicity and infectivity between strains for different hosts have not been sufficiently investigated to date. Although the number of papers describing the genetic variability of anaplasma is increasing, data is still lacking in order to understand the geographical distribution and susceptibility of hosts to individual strains and the relationship between strain pathogenicity and infectivity for different host species. In Croatia, there are a number of papers dealing with research on vector-borne diseases that are mainly focused on research on domestic animals, especially dogs, while research on populations of wild animals, including wild canids, is sparse. Therefore, further studies are needed to determine the prevalence and distribution of A. phagocytophilum as a vector-borne causative agent in wild canids and their ectoparasites.
Key words: anaplasmosis in humans and animals; Anaplasma phagocytophilum; emergent zoonoses; vector transmission; epidemiological studies
